Branislav Oblučar

PJESNIČKA PARCELA 

Dejan Ilić, Katastar,
Povelja, Kraljevo, 2013.

Naslovom nove knjige pjesama, Katastar, kao i njezinim temama, Dejan Ilić iznova potvrđuje svoju zaokupljenost prostorom kao središnjom kategorijom vlastitog pisanja. Važnost ideje katastra sugerirana je i isticanjem pojma unutar knjige (naslov ciklusa i pjesme), pa on postaje tematskom podlogom čitave zbirke, koja se čita kao konkretan govor o kretanju i življenju u različitim vrstama prostora – prirodnim i urbanim, privatnim i javnim te, sukladno tome, kao svjedočenje o parceliziranosti samoga iskustva, sagledavanje njegovih etapa i granica. Na koncu, pojam katastra interpretatoru može poslužiti i da ukaže na autorov gotovo „katastarski“ pristup oblikovanju vlastite knjige – pažljivo podijeljene u pet tematski zaokruženih ciklusa, kojima prethodi i za kojima slijedi po jedna izdvojena pjesma, pri čemu slijed cjelina odgovara smjeni ambijenata, ugođaja i tona. Pred čitateljem se tako od početka do kraja odmata fino ugođena lirska „priča“ – intimna, melankolična i kritički raspoložena u isti mah.

Prva pjesma u knjizi, „(Mišar)“,udara notu koja odjekuje i u drugim tekstovima – donosi motiv putovanja, kretanja, a ujedno i sanjariju o podizanju šatora i obitavanju u prirodi kraj ceste. Dok spomenuta pjesma označava put, prvi ciklus odnosi se na turističku destinaciju: nizom kratkih deskriptivnih pjesama bez naslova, svojevrsnih lirskih skica, predočava se primorski odmarališni ambijent „u predsezoni“, što je i naslov ciklusa. Ilić vrlo spretno bilježenjem detalja gradi sliku ili sugerira dojam cjeline prostora kojim se njegov lirski subjekt i njegova sugovornica/partnerica kreću. Ugodi predsezonske osame i užitku u mediteranskom krajoliku kontrapunktirani su signali tranzicije – vile u izgradnji, ružne kuće i siromašni ljudi koji „leže na suncu“. Dok se u ovome ciklusu takvi prizori zahvaljujući moru, stijenama i vegetaciji još i mogu zaobići, pa i usputne asocijacije protagonistā na vlastitu prolaznost mogu biti ublažene maštanjem o mjestima na kojima bi voljeli živjeti, u drugome ciklusu, Tamo gde smo živeli, nositelji negativnog zračenja probijaju u prvi plan. Imaginarnu budućnost, sukladno naslovu, sada odmjenjuju refleksije o prošlosti i (gorkoj) sadašnjosti, a malo turističko mjesto zamjenjuje velegrad.

Tamo gde smo živeli središnji je ciklus knjige, koji se od ostalih izdvaja izravnošću, pa čak i ispovjednošću poetskog govora te komentatorskom nastrojenošću kazivača, koja ne ide baš uvijek u prilog dojmljivosti teksta. Primjerice, u pjesmama „Igi Pop“ ili „Uslikani“, u kojima se lirski subjekt razračunava s iluzijama vlastite mladosti te jalovim pokušajima njenog oživljavanja, reference na recentni koncert ostarjelog rock idola ili pak na gledanje filma o grupi Rolling Stones završavaju zaključcima koji zazvuče stereotipno rezonerski, npr. „Da, to je istorija, / ona koja se ponavlja, da se ništa / ne bi promenilo, da bi stvari / trajale i kad izgube smisao…“ Mnogo su zanimljivije one pjesme u kojima (urbani) prostor postaje poprištem na kojem se osobno tijesno prepliće s društvenim, pa poetska sentenca: „Sve je isto, samo je propalo, / oronulo“ („Sa istog mesta“), kojom se supostavljaju prošlost i sadašnjost, ima snažniji poetski učinak. Osjećaj erozije lirskoga subjekta, koji u pjesmi „Jedan otac“ kaže: „Slab sam, sve slabiji…“ ili: „telo sam i dalje, / o da, telo, i zato bih hteo da ova agonija / ne traje predugo“, na zanimljiv se način poklapa s detektiranjem erozije čitavog društvenog sistema, o čemu ponajbolje svjedoče već spomenuta pjesma „Sa istog mesta“ te „Forma ideale“.

„Forma ideale“ jedna je od najuspjelijih pjesama u zbirci, u njoj lirski subjekt nastupa kao kvartovski vodič koji pokazujući zatvorene objekte ili razvaline upućuje na njihov nekadašnji identitet ili funkciju: košarkaško igralište sada je deponij, stolnoteniski klub Partizan sada je „ništa, / razvaljeni magacin“, a betonska rupa puna smeća bila je bazen u kojemu se kao dijete kupao itd. Šetnja kroz urbanu distopiju na koncu vodi do zone u kojoj će uskoro nići idealna forma iz naslova: „predivan šoping mol“. Izostanak nostalgičnih ili sentimentalnih tonova, a umjesto toga niz spretno sročenih evidencija te jednostavna i britka ironija na kraju čine ovu pjesmu izvrsnim svjedočanstvom učinaka (post)tranzicije i divljega kapitalizma na ovim prostorima, primjerom političnosti poezije bez pretenzija za angažmanom. Slično jak dojam ostavlja i pjesma iz završnog ciklusa, znakovito nazvana „Regija“, koja počinje stihovima: „Na onom su brdu napravili / crkvu, sa zakašnjenjem od petsto godina“, za čija se zvona zatim slikovito kaže da „ne vezuju prostor“, već „zveče kao posuđe, i sve ostaje rasuto, / zaboravljeno“. Crkvenoj gradnji lišenoj ikakve duhovne i društvene svrhe, signalu društvenih trendova karakterističnih za cijelu „regiju“, na kraju se pjesme suprotstavlja rilkeovski pogled na voćke koje zriju: „samo one imaju vreme“.

Razočaran i mračan ton ciklusa Tamo gde smo živeli u sljedećim ciklusima zamjenjuju donekle vedrija raspoloženja. Kratak ciklus Svet oko nas donosi tako sasvim drugačiju perspektivu grada od kojega se željelo pobjeći: garaže i tramvaji ili pak prizor sahrane postaju predmetom imaginativnog preosmišljavanja, pogleda obilježenog dječjom zaigranošću, na što upućuje i učestala apostrofa kojom subjekt zaziva nevidljivu sugovornicu, a iz konteksta se može zaključiti da je riječ o kćeri, koja figurira kao jedan od likova knjige. Ove pjesme karakterizira sklonost ublažavanju; primjerice, smrt se uspoređuje sa školskim raspustom ili je viđena kao „fina izmaglica / što se spušta preko zgrada“ („Izmaglica“). U ovaj semantički registar može se općenito upisati sklonost subjekta smanjivanju, sitnim, svakodnevnim događajima, dinamičnosti unutar rutine („Sada volimo male otrove, minimalna / pomeranja, tihu muziku“), što otvara prostor mašti i poeziji: „recimo, ptica / proleti, ti pomeriš glavu, stih prođe / kroz beležnicu“ („Album“). U „Pesmi“, središnjem metalirskom tekstu knjige, pisanje poezije predočeno je kao sabiranje i zgušnjavanje svega što se događa u tijeku jednoga dana: „sve se to, dakle, sabere, / na kraju dana, u dve-tri kapi / rose na lišću topola, / ispod zgrada, u mraku, / i to, to bude pesma“.

Preferiranje elemenata prirodnog krajolika pred gradskim ambijentom osobito dolazi do izražaja u ciklusu Katastar, u kojemu se predočava prebivanje u seoskom ambijentu, koje je povezano s prirodnim ritmovima i mjera je cikličkog kretanja života. Nelagoda života u smećem zatrpanom gradu odmijenjena je osjećajem ugode u seoskoj kući uklopljenoj u kozmički krajolik pa ne čudi iskrsavanje motiva poput kolijevke ili zimskog sna u pjesmi „U decembru“. Završni ciklus, Regije, na neki način zaokružuje „priču“ vraćajući se temi (turističkog) putovanja, a pjesme se mogu čitati kao slike s puta, čije su rute tek mjestimice toponimski definirane (planina Zlatar i Italija). Ponovno su u prvome planu krajolici, čije dimenzije i kolorit Ilić i ovdje vrlo uspješno oblikuje, o čemu svjedoče i dojmljive metafore poput ovih: „to zrno / sjaja iznad oranica, razvedravanje“ („Zimska svetlost“) ili „žitnice zvuka, alatke / insekata i noćnih životinja, // neka sitna mera sveta“ („U prolazu“).

Branislav Oblučar (Bjelovar, 1978), pjesnik, književni kritičar, esejist. Član je redakcije časopisa Quorum i programskog odbora Goranovog proljeća. 2006. godine za rukopis Mačje pismo nagrađen je Goranom za mlade pjesnike. Radi kao znanstveni novak na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljene knjige: Anđeli su pali na tjeme (s Boškom Kuzmanovićem, Gimnazija Bjelovar, Bjelovar, 1997); Mačje pismo (SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb 2006); Pucketanja (Algoritam, Zagreb 2010).

Objavljeno u Agonu:
Pješke po Internetu (sa Markom Pogačarem, Agon br. 18)